Ekskluzivno za ŠS: Glas igre - Edin Avdić (I dio)

nov 30, 2016 - 17:15:00 Autor: Kategorija: Intervjui
Intervju sa Edinom Avdićem
Ekskluzivno za ŠS: Glas igre - Edin Avdić (I dio) Izvor: klix.ba

Kako najbolje predstaviti Edina? Ako ste ikada gledali neku košarkašku utakmicu postoji dobra šansa da je glas iz TV zvučnika pripadao njemu. Čovjek koji je sinonim za košarku, TV komentator i košarkaški hroničar, Edin Avdić.

Imali smo priliku da porazgovaramo sa njim o aktuelnim temama, a kad je sve bilo gotovo, ispostavilo se da imamo materijala za objavljivanje u djelovima.

Ovo je prvi dio.

Uživajte!

edin2

 Izvor: ba.n1info.com

ŠS: Edine, da li se sjećaš tvog prvog kontakta sa košarkom? Odakle ljubav prema tom sportu?

Od malena sam volio košarku. Gledao sam domaće prvenstvo, pa Dražen Petrović… Ja ga se sjećam kroz maglu, ‘85, kad je Cibona bila prvak Evrope, pa Jugoplastika, pa smo poslije Jugoplastike otkrili NBA. Tad su negdje počele da se uvode satelitske i kablovske širom Sarajeva i bilo je po videotekama utakmica da se gledaju. Tako da smo počeli aktivno da pratimo negdje od finala Detroit - Lejkersi ‘88. godine, koje su Lejkersi dobili. I od tada je nekako konstantno bilo samo košarka, košarka, košarka.

ŠS: Kada si shvatio da ćeš se na ovaj ili onaj način baviti košarkom?

Trenirao sam košarku kao pionir, kadet, junior, čak i u prvom timu dvije godine. Pošto sam znao puno, partio puno, kada sam shvatio da nisam dovoljno dobar igrač da bih mogao da igram u inostranstvu i živim od igranja košarke, opcija mi je bila da upišem fakultet. Onda sam sebi rekao “mogao bih da budem komentator”, jer mi opcija da zarađujem 400-500 eura mjesečno i nije bila neka. Završio sam fakultet i na četvrtoj godini dobio priliku da radim pomalo na državnoj televiziji BiH. Kada se to zahuktalo malo, bilo mi je jasno da će većina moje karijere biti vezana za košarku.

ŠS: Sjećaš li se prvog prenosa koji si radio? Kako si se pripremao za njega?

Prvi prenos je bila koledž košarka. Igrom slučaja, državna televizija BiH je dobila prava na fajnal-for. Ja sam tu bio na nekoj praksi i, s obzirom da niko osim mene nije pratio to, na sastanku sam se javio i rekao uredniku “Mogu ja to da vodim.”. Sa mnom su stavili jednog kolegu da mi pomogne da se ne izgubim, jer mi je to bio prvi prenos u životu. Za prvi put sam se, po mišljenju svih njih, stvarno dobro snašao. Nisam se pripremao, jer je to na sastanku iznio glavni urednik sportske redakcije - “Imamo koledž košarku - da li neko zna to da radi?”. I onda sam se javio, jer sam to stalno pratio, dobijao neke časopise iz Amerike, gledao na satelitskim kanalima, tako da sam uvijek bio u toku šta se dešava, posebno kad dođe do fajnal fora. To su četiri najbolje ekipe i o njima znaš većinu toga. Tako je to nekako krenulo. Nakon toga sam dugo čekao. Znaš kako je po državnim televizijama… “Tvoje vrijeme će doći...” i slična priča, a u BiH je još i komplikovanije zbog nacionalnog ključa, koji je prisutan u svim sferama života. Bez obzira na to kakav kvalitet imaš, ako se ne zoveš adekvatno u tom trenutku - nemaš šansu. Tako sam ja, dobro se sjećam, tražio od urednika da prenosim nešto sa SP 2002. u Indijanapolisu i to ne neke bitne utakmice, jer sam znao da od toga nema ništa, ali barem da mi daju američku reprezentaciju, da prenosim grupnu fazu. Naravno, dobio sam odgovor u stilu “Ne može, ti treba da dočekaš svoju šansu, još si mlad.”. I tako neka slična hrpa besmislenih konstrulcija. Tako da sam opet prenosio fajnal for koledž košarke. Kad je OBN televizija kupila prava za NBA ligu, prešao sam tamo da pokažem šta znam i od tada se sve zahuktalo na pravi način. 

ŠS: Na koji način si pridobio urednike medija da ti “dozvole” da se usko specijalizuješ samo za košarku? Mnogo više imamo slučejeve da svi prenose sve, od bijatlona do fudbala… Da li si ikad radio prenose nekog drugog sporta? 

Prenosio sam i američki fudbal. I bejzbol, pa čak i fudbal i tenis. Ali, u jednom trentuku, kada sam prešao na OBN, gdje smo imali NBA i italijansku ligu, ja sam samo prenosio NBA, uz, naravno, obaveze pripreme sportske sekcije dnevnika. Mene su ljudi zapazili kroz te NBA prenose na OBN-u, koji su emitovani po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Jednostavno, tako je bilo, kada smo razgovarali, ja sam došao kao komentator košarke. Meni bi najmanji problem bio da prenosim, recimo, Ligu šampiona, ali jednostavno - nisam željan. Smatram da ne treba da se guram po svim sportovima. Trenutno ima i previše košarke koja se emituje, raznih nekih liga, tako da radim prosječno 25 prenosa mjesečno, što je previše i što nigdje na svijetu nema. Neki optimum bi bio da se rade tri prenosa za sedam dana. Mislim da je normalnije da ljudi vežu neke komentatore za određene sportove. Oni su upravo prepoznatljivi po sportovima koje prenose. Naravno, što si popularniji ili poznatiji, imaš priliku da više radiš ono šta tebe zanima. Na početku karijere, svi moramo da radimo sve. To je uvijek tako. 

 

Ako uspiješ da naježiš makar jednog gledaoca ti si nešto napravio. A kamoli da prikuješ veliki broj ljudi za ekran.

 

 ŠS: Da li možeš da izdvojiš neki prenos ili prenose, kojih se posebno sjećaš? Pomenuo si mečeve na OBN-u, koji su sada već legendarni…

Stvarno imam ljubav prema košarci i mislim da to gledaoci prepoznaju. Jednostavno, ispoljavam strast na takav način da ljudi mogu da se identifikuju. Ne mogu da ti opišem koliko je najrazličitiijh slojeva ljudi - žena, penzionera, koji nemaju nikakve veze sa košarkom, meni prišlo i kažu “Ja sam zbog tebe počeo da gledam košarku.”. Ostaneš bez teksta, jednostavno, ne znaš šta da kažeš. Ako uspiješ da naježiš makar jednog gledaoca ti si nešto napravio. A kamoli da prikuješ veliki broj ljudi za ekran. Imao sam tu sreću da prenosim dosta jakih utakmica. Eto, serija Boston - Čikago iz 2009. godine je nevjerovatno poznata, bez obzira što se emitovala u gluvo doba noći, kada je Rej Alen dao 51 poen u Čikagu. Gomila ljudi mi i dan danas priđe zbog toga. Tu je i reprezentacija BiH, na EP u Sloveniji, protiv Litvanije, jedna antologijska utakmica… Zatim, derbi Barselona - Real, Cibona - Partizan, Kecman sa koša na koš… Taj klip je završio na službenoj stranici NBA lige, što se gotovo nikad ne dešava. Mi smo sjedjeli ispod semafora, Kole je rekao “Vrijeme nije isteklo”, a ja sam osjetio da će da pogodi kada sam vidio putanju lopte. To se dešava jednom u milion slučajeva. Zatim… SP u Španiji, utakmica Španija - Francuska, kada su Francuzi u četvrtfinalu izbacili Špance, pa godinu dana poslije toga EP u Francuskoj, kada Španija sa četrdeset poena Gasola eliminiše Francusku u polufinalu…NBA, da ne nabrajam… Recimo, Klivlend - Orlando iz 2009. godine, kada Lebron pogađa uz zvuk sirene za 1:1 u seriji… Pa i NCAA… Evo, prošle sezone smo prenosili Vilanova - Nort Kerolajna, gdje u pet sekundi prvo pada trojka za izjednačenje, pa onda trojka za pobjedu Vilanove sa zvukom sirene. Bilo je stvarno antologijskih utakmica, ali kada bih morao da izdvojim jednu, koja je imala najveći odjek, to je BiH - Litvanija, bez dileme. To se i dan danas prepričava, isto kao da je juče bilo.

ŠS: Vidjeli smo kako izgleda kada ti neko stane na put uzimanju izjave. Naravno, mislim na čuvenu epizodu sa EP u Sloveniji i “nesretnicu iz FIBA”.

To je neka gospođa koje je u toj situaciji baš bila rigidna. FIBA ima tih čudnih ljudi. Sve je to bilo afektu, ja sam uzimao izjavu od Teletovića, pa je ona uskočila tu, otimala diktafone ljudima, gurala se i onda je tu izbila svađa, ali opet, riješili smo taj nesporazum sjutradan. Izvinili smo se jedno drugom i to je bilo to. FIBA uvijek tako postavi neke babaroge da treniraju strogoću, a da za tim nema potrebe. Kažu da su u službi košarke, a kada vidiš kakvi se potezi prave, shvatiš da su, u stvari, sve, samo ne u službi košarke. 

ŠS: Edine, prenosio si ogroman broj utakmica u ABA ligi, od kojih je dobar dio, objektivno - lošeg kvaliteta. Šta radiš kad te zapadne takav prenos?

Moja neka teorija je da se od loše utakmice ne može napraviti dobra. Jedino je možeš učiniti podnošljivom sa iskrenim pristupom, tako da se mi šalimo, zezamo sa lošim potezima, da to malo prođe. Jer, na kraju dana, sport je zabava. Kod nas se previše potencira pitanje rivaliteta, a realno su ti rivaliteti na niskim granama, posebno u zadnje vrijeme. Nema tu baš nekih klasnih igrača, pa da je tolika tenzija. Ljudi uvijek prepoznaju iskrenost, strast i ljubav prema košarci, pa onda gledaju i kad utakmica nije dobra, to je neka moja formulacija. Nema tu neke filosofije, meč kada je loš, loš je i glupo bi bilo da mi nešto galamimo, vrištimo, kada je svima evidentno da je to vrlo skromnog kvaliteta. 

Edin1

Izvor: sport.blic.rs, Foto: Vesna Lalić/ RAS Srbija

ŠS: Nenad Kostić i ti ste prenose ABA lige učinili posebnim. Da li više voliš rad u paru ili kada si sam?

Meni je apsolutno svejedno, radim i sam i u paru. Utakmica traje dva sata, dovoljno vremena da se svako izrazi, tako da smo znali da prenosimo i trojica. A naravno da je zanimljivije kad prenose dva čovjeka, i za gledaoce i za nas komentatore. Kad je utakmica loša, može da se malo začini. Pa i kada je dobra, dva para očiju vide bolje od jednog. Mislim da je to put kojim treba ići. Naravno, tu je i pitanje da se pogode ličnosti. Kole i ja smo prenosili preko hiljadu utakmica zajedno i nikad nam nije bio problem da komuniciramo. Nema tu nekog dogovora, ne postoji ono “ti sad ovo reci, pa stani, pa ću ja, pusti mene da kažem...”. Ta interakcija jednostavno teče spontano i tako to ide sve ove godine.

 

Kako neko ko je pristrasan može da kaže nekom da je pristrasan?

 

ŠS: Da li je baš spontanost ključ tvoj uspjeha? Kako izgleda tvoja priprema za prenos? Svjedoci smo da je, sa pojavom informatičkog doba i sveopšte hiperinflacije informacija, na komentatorima sve veći izazov da te informacije filtriraju i da ne upadnu u zamku pukog iščitavanja statistike i brojki. 

Naravno. Apsolutno mislim da je dinamika jedna od najbitnijih stvari u prenosu, ako ne i najbitnija. Kada je dobra utakmica, treba da budeš posvećen situaciji na terenu, jer, tada, u prenosu treba da sve pršti. Ja se nikad kampanjaški ne pripremam za prenos. Kod mene ne postoji ono “Imam danas utakmicu, pa ću da sjednem tri sata ranije da se pripremam.”. Ne, ja pratim svaki dan šta se dešava, ko je gdje prešao, gledam neke igrače koji su mi interesantni, provjerim neke statističke parametre koji su mi upali u oko, tako da nikad u životu nisam ponio papir na prenos, čak ni sastave timova. I tako radimo nas dvojica bez tih nekih uvertira. Jednostavno, sjednemo, krenemo da pričamo, pa gdje nas to odveede. Tako radim i kad sam sam. Sjednem i šta mi naiđe pričam.  E sad, uvijek sam razmišljao o granici. Meni je recimo interesantno da pričam o nekim taktičkim dešavanjima u toku utakmice (niska/visoka petorka, koja vrsta odbrane), jer mislim da su to stvari koje interesuju širi auditorijum. Sad, da ti ulaziš previše u neke detalje, mislim da je to deplasirano u današnje vrijeme. Jednostavno, fokus treba da bude na terenu i prenos treba da ima energiju. Bez prave energije, bez obzira koliko čovjek bio stručan, ako nema šarm, harizmu, bogat vokabular, ne može da radi ovaj posao na vrhunskom nivou. Danas ima zaista puno komentatora koji dobro poznaju određeni sport, ali kada ih slušaš, to je dosadno. A to je najveća zamka ovog posla. Da si bezličan. Znaš kako kažu Amerikanci - “Bolje i da si negativno popularan, nego da te niko ne konstatuje”. 

ŠS: Da li si ikad imao problema zbog nečega što si rekao u prenosima ili zbog tekstova koje si pisao? Da li si zbog toga imao problem sa klubovima, igračima, upravom, navijačima?

Sa igračima i klubovima nikad. A navijači... Oni uvijek misle da favorizuješ jedne, ovi drugi druge. Ali, kako neko ko je pristrasan može da kaže nekom da je pristrasan? Navijači uvijek gledaju stvarnost kroz svoje cvikere. Na to se, iskreno, ne obazirem. Bilo je tu situacija, recimo jedan derbi, Partizan - Zvezda, gdje sam ja imao neku izjavu koja se poklopila sa pogrdnim skandiranjem navijača Zvezde, pa su to Partizanovci pogrešno protumačili. Bilo je nešto i sa druge strane, ali, opet ti kažem, ne obazirem se na to. Ja ne vjerujem u objektivnost, ali vjerujem u realnost. Mislim da smo stvarno realni kada je derbi u pitanju, a prenosili smo ih dobar broj. Jednostavno, kada je jedna ekipa bolja, ona je bolja, a to automatski izaziva ljutnju kod drugih navijača. Iluzorno. Svako ima mišljenje i pravo da ga iznese, posebno o nama koji radimo javni posao.

Uvijek sam volio ljude koji gledaju košarku sa razmijevanjem, a ne jer je to trend ili zato što u tom trenutku tvoj tim igra dobro. Jednostavno, bliže mi je da gledam utakmicu i odreagujem na dobar potez na terenu, nego da sam u nekom transu dva sata, a da nisam ni vidio pola toga što se dešavalo. Moja percepcija sporta je takva. 

 

ŠS: Na Balkanu je sve pomalo ekstremno, pa tako i strast prema klubovima. Svjedoci smo da je sve više fudbalske publike. Radiš i NCAA, gdje takođe postoji nevjerovatna energija na tribinama. Da li možeš to da uporediš sa fanatizmom na ovim prostirama, u Grčkoj, Turskoj i sl?

Drugačiji je način na koji se košarka doživljava u SAD. Kod njih su stvari poput fizičkog kontakta sa igračima, gađanja, pljuvanja apsolutno nedopustive i za to se snose sankcije. Kod nas je sve to drugačije. Na tribinama je ogroman broj ljudi koji slabo razumiju košarku i zbog toga se često dešavaju situacije da ljudi odreaguju a da nisu baš shvatli šta je sudija odsvirao ili šta se tu desilo u datom trenutku. Volim strast i mislim da treba da bude strasti i energije, ali, kada prelazi granice dobrog ukusa postaje patetično, posebno kada vidiš da to sprovode ljudi koji su “debelo” zagazili u treću deceniju života. Onda to izgleda nekako tužno. Kao što rekoh, treba da postoji strast, ali strast sa razumijevanjem. Uvijek sam volio ljude koji gledaju košarku sa razmijevanjem, a ne jer je to trend ili zato što u tom trenutku tvoj tim igra dobro. Jednostavno, bliže mi je da gledam utakmicu i odreagujem na dobar potez na terenu, nego da sam u nekom transu dva sata, a da nisam ni vidio pola toga što se dešavalo. Moja percepcija sporta je takva. 

ŠS: Jednom prilikom ste u Kragujevcu morali čak da napuštate komentatorske pozicije zbog suzavca?

Jeste, iza nas je neki lik vrisnuo “suzavac”, ali srećom je kratko trajalo. Mi smo se samo pomjerili metar, dva i onda je prišao čovjek i rekao da nije suzavac, već PP aparat. Mislim, jasno ti je da nije suzavac - znamo svi kakve su posljedice kada se baci suzavac. Nažalost, većina nas je iskusila neke takve stvari. Ali, nije prijatno kad neki ogroman čovjek iza tebe zagalami “suzavac” i krene da trči, a za njim krene cijeli stampedo. Srećom se sve dobro završilo. Bilo je i petardi, i baklji, topovskih udara, ali na to smo navikli i tako je kako je, na kraju krajeva. Šta da se radi. To su neke stvari na koje mi nažalost ne možemo da utičemo. 

edinnn

Izvor: Youtube screenshot

ŠS: Kako je biti sportski novinar sa balkanskom infrastrukturom? Novca na nacionalnom nivou odavno nema i čini se da se opet vraćamo na regionalno povezivanje? 

Iskreno, ne znam. Prvo, raditi ovaj posao na Zapadu je stvarno lijepo, jer putuješ i prenosiš sve značajne događaje sa lica mjesta. Kod nas jednostavno nema jakih kuća, u bilo kojoj medijskoj sferi, tako da, kada se potroši novac za TV prava, onda se nema para da se komentatori transportuju na lice mjesta. To je vječna klopka. Prenosiš vrhunske događaje, a to radiš iz studija. Rijetko uspijevaš da otputuješ na lice mjesta. Jednostavno, televizije nemaju budžet, smatraju da im se to ne isplati, a svi znamo koliko to znači, i za komentatora i za gledaoce. Kod nas se sa lica mjesta prenose uglavnom utakmice iz dvorana koje su blizu TV kuća. Ja sam imao sreću, kada sam radio na OBN-u, da smo NBA finala i Ol Star prenosili sa lica mjesta i to je neprocjenjivo iskustvo bilo za mene kako komentatora. Kod nas klubovi vode novinare sa sobom i onda se ti novinari nađu samim tim u problemu, kako da se osvrnu kritički na nešto kada će njemu zbog toga biti uskraćeno to gostoprimstvo, ako se to nekom ne dopadne. Tako da, ne možeš da se vežeš ni uz klubove na taj način. Naravno, i lični dohodak za koji rade novinari na ovim prostorima, većina njih, je neuporediva sa nivoom u SAD, recimo. Sjećam se, kada smo radili finale Lejkersi - Boston, 2008. godine... Kad kreneš kolegama da pričaš o platama i kad krenu oni da sopštavaju cifre koje zarađuju, ti samo možeš u nesvijest da padneš. A nisam siguran da oni znaju više od ljudi sa ovih prostora. Naprotiv. Ali, odnos u platama, benefiti koji oni imaju, u poređenju sa našima - to je stvarno da se naplačeš. 

ŠS: Dosad nisi radio nikad prenos iz “Morače”?

Nisam. Trebalo bi sada da prenosimo sa lica mjesta Budućnost - Zvezda. 

 

 

(Nastavak u ponedjeljak)

 

Komentari
  • Standardno
    • Like
    • Dislike
    • Najnoviji
    • Najstariji

Security code Osvježi

Boss
# Boss 2016-11-30 23:35
Genijalac
Odgovori 0 0 ! Prijavi komentar
  1. Najnovije
  2. Najkomentarisanije
  3. Najčitanije
  4. Šansa preporučuje